Strah od osuđivanja je nešto s čim se rijetko tko nije susreo ili doživio na svojoj koži. To je jedan od najvećih strahova koje ljudi nose u sebi. Bilo da se bojite osude obitelji i prijatelja do toga da vas opterećuje mišljenje okoline. Danas to najviše susrećemo i vidimo na društvenim mrežama koje su pune cyber-bullyinga.
Ono što trebamo znati u svemu tome je da što god osuđujemo u drugima, osuđujemo i u nama samima, samo to su odcijepljeni dijelovi nas s kojima se nismo spremni suočiti, dapače, potiskujemo ih i blokiramo te time usmjeravamo i trošimo svu našu energiju na potiskivanje. Zato pazite što govorite drugima jer se tada obraćate sami sebi. Svaki put kad uprete prst u nekoga, ne zaboravite da su četiri još uvijek okrenuta prema vama.
Kada god nas netko osuđuje ili proziva, to je samo naš produkt, onoga što mi stvaramo u svojoj subjektivnoj realnosti. Mi gledamo kroz svoje oči i to je jedini prikaz života za nas, kako oko nas postoje ogledala da bi mi mogli otkriti sve naše skrivene dijelove i igre, mi dobivamo druge poglede i točke gledišta. Samo ta naša ogledala su puno naglašenija i predimenzionirana tako da ih odmah primijetimo.
Svaki put kad pokušavate nešto napraviti ili poduzeti i susretnete se s osudom ili se propitujete zbog okoline, pogledajte koje misli vam u tom trenutku prolaze kroz glavu, jer ako će vam netko reći da niste sposobni ili dovoljno dobri, razmislite koliko i sami hranite isto uvjerenje. Isto tako ako osuđujete nekog, pokušajte shvatiti zbog čega se dogodio taj okidač u vama, na što vas je to konkretno podsjetilo.
Naša uvjerenja kao i naše porazne odluke kreiraju našu realnost i zato nam je potrebna osuda drugih. Da bismo sami sebi potvrdili ono što mislimo i osjećamo.
Zato oko sebe i imamo okolinu koja nas ili podržava ili nas koči.
Mijenjanjem svojih uvjerenja vi mijenjate i svoju subjektivnu realnost, također mijenjate i svoju okolinu. Mijenjanjem svoje percepcije. Mijenjaju se ljudi oko vas, odnosi su vam kvalitetniji, nemate okidače u svojoj blizini ili oni jednostavno to za vas prestaju biti.
Tada imate više energije i efikasniji ste jer nemate potrebu potiskivati ili hraniti strah.
I ono što je najbitnije, prestajete biti osuđivani i prestajete osuđivati druge, jer ne biste osuđivali da to ne postoji u vama. Ne bi bilo u vašem vidnom polju. Npr. oštro osuđujete nepravdu i veliki ste borac protiv te nepravde i to je u redu, ali jeste li se ikad zapitali gdje ste vi u životu bili nepravedni ili prema kome ste nepravedni. Najvjerojatnije prema sebi, jer da niste ne bi vas ta nepravednost pogađala toliko da imate potrebu dokazivati drugima da vi niste nepravedni, tj. da ste pošteni.
Kako biste znali da ste pošteni, da ne poznajete nepravdu, kako bi postojala sreća da nema tuge?
Sve su to dualnosti ovog našeg svijeta koje je potrebno integrirati u sebi, da ne bi postupali automatizmom i kao na klackalici, već živjeli mir i izražavali se po svojoj slobodnoj volji.