Otkad postoji svijeta i vijeka znamo za muško-žensku podjelu. Ona se i danas u 21. stoljeću i dalje vuče za nama bez obzira koliko smo evolucijski i tehnološki napredovali.
Kroz povijest su žene uvijek vukle taj sindrom manje vrijednosti, krivice, nesposobnosti, pa čak i neke vrste objekta, da li za trgovanjem, da li jačanjem loze ili osnaživanjem obiteljskih veza i snaga brakom. I nije bila neka prevelika razlika bilo da ste bili princeza ili obična pučanka.
Postojali su neki izuzeci, ali to je bila rijetkost.
Na našem podneblju, pod tim mislim konkretno na Balkan, žene su kroz dugi niz godina bile prepuštene same sebi. Bez zaštite, nježnosti, sigurnosti i podrške. Razlog tome je što su muškarci konstantno bili u nekim ratovanjima ili osvajanjima, čuvanju teritorija. I tu su žene počele gubiti ženstvenost u sebi, tu nježnost jer su postajale i majka i otac i muškarac i žena, odgajajući djecu, radeći teške poslove primorane da podignu obitelj.
S godinama se to odrazilo tako da mi danas imamo žene koje žele biti nježne, ali ne žele otkriti i pokazati ranjivost. Boje se svoje ranjivosti pa idu u drugu krajnost gdje one mogu sve kad su hrabre, neovisne i jake. I sve bi to bilo u redu da ta hrabrost ne počinje stvarati probleme, pogotovo u odnosima. S jedne strane hoće nježnost, sigurnost i zaštitu, a s druge strane konstantno se bore pokazati svoju moć i snagu indirektno poručujući svom partneru – ne trebaš mi.
Iz drugog kuta gledanja, imamo muškarce koji su prerano morali odrasti, koji su se prerano počeli suočavati sa stvarima s kojima nisu trebali. Imamo dječake kojima se odmalena govori da dečkići ne plaču, ne drame, ne osjećaju. Zbog toga sada imamo muškarce koji skrivaju i ne pokazuju svoje emocije i imaju preveliki strah od povrede.Generacijski kroz sve im je oduzeta ta čista nevinost. Ili imamo muškarce koji pretjeruju sa svojim osjećajima i uvijek i stalno su u njima. Bez snage da se izbore za sebe i suoče sa životom.
Kako stvaramo genetska nasljeđa?
Vrlo jednostavno žena koja nema u sebi nježnost i nije nježna prema sebi, može biti nježna prema svojoj djeci, ali im ne može usaditi istu kao način življenja. Isto vrijedi i za muškarce. I to najviše vidimo kad su u pitanju zdrave granice. Koliko ste puta čuli rečenicu; “što će drugi misliti, što će drugi reći?”. Zapitajte se koliko vam je puta ta rečenica prošla kroz glavu kada ste donosili odluke u svom životu.
Zbog toga imamo žene koje trpe nasilje i ponižavanje u vezi i ponizne su, dok muškarci svoju snagu mjere svojom moći nad tom istom ženom, nekad čak i fizičkim nasiljem. S druge strane imamo muškarca koji na sve potvrdno daje odgovor da bi njegova partnerica bila zadovoljna i jaka i u potpunosti kontrolirala situaciju, a nježnost se traži u drugim ženama ili hobijima.
Rješavanjem genetskih naslijeđa vi ste ti koji kidate i prekidate te poveznice i ne samo da čistite sebe već automatski mičete to s vaših potomaka.
Nije stvar toga tko je jači, tko je hrabriji, osjećajniji, bit svega je da se znate izraziti, da znate biti i hrabri i nježni u isto vrijeme, da možete reći “sad ne mogu bez osjećaja krivice i manje vrijednosti”. Da dopustite drugome da vam bude oslonac i stup. Konačno da se prestanete osjećati krivima i slabima ako priznate ranjivost i osjećajnost. Svrha je prihvatiti sve dijelove sebe bez opiranja da bi se dokazali sebi i drugima.
Otac i majka su prve osobe s kojima se susrećemo u životu, oni predstavljaju naš muski i ženski princip i odnos prema muškarcima i ženama kroz život. Čak i u situacijama gdje niste upoznali jednog od roditelja, to je pogotovo bitna tema za vaše buduće odnose.
Ako pogledate kroz svoju genetiku vidjet ćete da postoji određena priča koja vas povezuje s vašim precima. Neke teme sežu duboko u genetiku i moguće ih je razriješiti, samim tim i prestati davati u nasljeđe budućim generacijama.
To najbolje možemo vidjeti kroz ponavljajući obrazac bolesti koje nam se javljaju naraštajima.